Sud Europske unije presudio je u četvrtak da se zadržavanje tražitelja azila u tranzitnom centru na mađarsko-srpskoj granici treba smatrati zatočenjem, a ne pukim ograničavanjem slobode kretanja, te traži od Mađarske da se ta odluka sudski preispita.
Četvoro migranata, dvoje Iranaca i dvoje Afganistanaca, obratili su se jednom sudu u Mađarskoj tražeći da im se ponovno razmotri zahtjev za azilom nakon što je Srbija odbila zahtjev da ih prihvati.
Njihov zahtjev je prije toga bio odbijen na temelju mađarskog zakona koji kaže da treba odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu osobama koje su u Mađarsku stigle kroz “sigurnu tranzitnu zemlju”.
Nakon što ih je Srbija odbila primiti natrag, mađarske vlasti su naredile vraćanje azilanata u njihove zemlje. Od tada ih mađarske vlasti drže u tranzitnoj zoni Roszke, koja je okružena visokim ogradama i bodljikavom žicom.
Sud je zaključio da uvjeti u kojima se drže tražitelji azila odgovaraju definiciji “lišavanja slobode” jer te osobe “ne mogu legalno napustiti tu zonu u bilo kojem pravcu svojom slobodnom voljom”.
“U konkretnom slučaju oni ne mogu otići u Srbiju jer bi takav pokušaj srpske vlasti smatrale nezakonitim i mogle bi ih kazniti, a s druge strane postoji opasnost da izgube sve izglede za dobijanje izbjegličkog statusa u Mađarskoj”, navodi se u priopćenju Suda.
Sud navodi da prema europskoj direktivi nijedan podnositelj zahtjeva za međunarodnom zaštitom ili državljanin treće zemlje kojemu je naložen povratak “ne može biti pritvoren samo uz obrazloženje da ne može zadovoljiti vlastite potrebe”.
Također se kaže da je protivno direktivi zatvoriti osobu koja traži azil bez prethodno donesene odluke u kojoj je obrazložena potreba i razmjernost takve mjere.
Sud također navodi da ni u kojem slučaju zadržavanje osobe u zatvoru ne smije biti dulje od četiri tjedna od dana podnošenja zahtjeva za azilom.
Sud je zaključio da se zakonitost mjere zadržavanje osobe u tranzitnoj zoni mora moći sudski preispitati i da u slučaju da u nacionalnom zakonodavstvu ne postoji takva odredba onda vrijedi pravo prvenstva europskog nad nacionalnim pravom, što onda znači da se odgovarajuće nacionalno pravosudno tijelo treba proglasiti nadležnim za to pitanje.
Slijedom toga, ako to nacionalno tijelo preispita odluku i ocijeni da je zadržavanje protivno pravu EU-a, onda se mora naložiti administrativnom tijelu koje je donijelo odluku o zatvaranju, da ih se odmah pusti na slobodu.
