Fotografija: Europski parlament
Naprasni odlazak Miroslava Škore s mjesta predsjednika Domovinskog pokreta, gotovo u stilu bivšega premijera Ive Sanadera, izazvao je pravu pomutnju na hrvatskoj političkoj sceni. O iznenadnosti te ostavke možda najbolje govori činjenica da za nju nije bila spremna ni Škorina rođena sestra i stranačka kolegica Vesna Vučemilović koja je putem Facebooka pozvala brata na povlačenje takve odluke.
I zaista, niti dobro upućenim političkim analitičarima i poznavateljima odnosa u hrvatskoj politici nije nimalo lako racionalizirati ovu Škorinu odluku i čvrsto je vezati uz točno određeni uzrok. Iako njegova ostavka dolazi nakon gubitka izbora za mjesto zagrebačkog gradonačelnika, nitko ozbiljan njegov rezultat u hrvatskoj metropoli ne može smatrati neuspjehom, unatoč spinovima pro-lijevih medija koji su svaki njegov rezultat koji nije pobjeda proglašavali neuspjehom.
Pravi uzroci njegove ostavke kristalizirat će se mjesecima, osim u slučaju da je uzrok vezan uz istrage USKOK-a i sumnjive poslove s bivšim i pokojnim zagrebačkim gradonačelnikom Bandićem. U tom slučaju, eventualno Škorino uhićenje ili neki drugi oblik progona razriješio bi sva pitanja oko njegovog odlaska.
Njegovim odlaskom Domovinski pokret gubi svoga osnivača i jedinu pokretačku snagu. Škoro je, unatoč potpunom izostanku istinske političke vizije, bio lider desnice, ikona koja je svoj imidž i mjesto u očima konzervativnog dijela hrvatskog društva gradila desetljećima. Domovinski pokret, unatoč hrabrenju kako je vrijeme za nove, mlađe snage, nema nikakve šanse ostati relevantna politička opcija ukoliko ne povuku neke zaista neočekivane i zapanjujuće poteze koji se u ovom trenutku ne naziru na vidiku.
No, odlazak Škore iz politike (jer ostavka znači potpunu političku marginalizaciju) nikako nije loš znak za milijune građana (doslovno milijune) kojima je puna kapa HDZ-ove polukriminalne vladavine. Popularni pjevač je svojim ulaskom u politiku, zahvaljujući inicijalnoj potpori medija (u smislu priznavanja Škori uloge relevantnog političkog faktora) zauzeo politički prostor bez ikakvih političkih referenci i ikakve ideje što bi s tim prostorom učinio. Baziravši svoj program na prežvakanoj temi praznog domoljublja, obračunu s Pupovcem i sličnim trivijalnostima Škoro je pokazao da nije spreman uhvatiti se u koštac s modernim problemima Hrvatske – korupcijom, ekonomskim propadanjem i položajem Hrvatske u EU, ali i temama poput borbe protiv pandemije, političkim rastom korporativnih ekoloških pokreta, ulogom korporativnih medija u modernoj demokraciji i sve većim pritiskom države na temeljne slobode i prava građana.
Škorina politika obračuna s „dubokom državom“ zaustavljala se na Pupovcu i 90-ima i kao takva nije imala šanse biti korisna ni za koga, pa niti za njegovo brojčano respektabilno biračko tijelo. Sve te stotine tisuća ljudi koji su u njemu prepoznali svog lidera i u slučaju Škorinog participiranja u vlasti imale bi marginalnu korist, prije svega u sferu ideološke satisfakcije. Izbacivanje Pupovca iz vlade mnogi bi dočekali s frenetičnim oduševljenjem, ali takva odluka ne bi imala utjecaja na kvalitetu života njegovih birača. Istovremeno, u pozadini bi se odvijali isti oni procesi koje gledamo i danas i koji Hrvatsku i njene građane koštaju milijarde kuna.
Škorin odlazak u ovom trenutku otvara ogroman prostor dvjema političkim grupacijama, odnosno prije svega nezavisnom europarlamentarcu Mislavu Kolakušiću, ali djelomično i Mostu. Kolakušić, koji se nametnuo biračkom tijelu nesmiljenom žestinom borca protiv korupcije posljednjih mjeseci se svojim nastupima u Europskom parlamentu polako, ali sigurno pretvara u istinskog lidera desnog centra. Svojim stavovima o borbi protiv pandemije u kojima žestoko proziva vlasti EU zbog neznanstvenog i dogmatskog pristupa donošenju mjera, stavovima o migrantima te Matićevoj spornoj rezoluciji koja promiče uvođenje promocije LGBT -a u škole, Kolakušić je nesumnjivo pokazao da se radi o političaru s vrlo čvrsto izgrađenim stavovima koji bi se mogli svrstati u desni centar sa snažnim naglaskom na uspostavu pravne države i borbu protiv korupcije. U posljednje tri godine svog političkog angažmana, on je iza svoga imena izgradio nevjerojatnu vojsku podržavatelja unatoč izbivanju iz hrvatskih medija, a njegov liderski potencijal već je dokazan na europarlamentarnim izborima kada je bez ikakve podrške političkih struktura bez problema osvojio mandat u parlamentu Europske unije. Njegovo spominjanje u kontekstu mogućnosti preuzimanja Domovinskog pokreta ne zvuči realno, ali prelazak velikog broja Škorinih birača Kolakušiću zvuči puno realnije. Sljedećih tri godine gledat ćemo veliko preslagivanje na političkoj sceni, pogotovo ako se Kolakušić konačno odluči na osnivanje vlastite stranke i izgradnju infrastrukture diljem Hrvatske.
