Fotografija: Pixabay
Velika većina Rusa ne želi ovaj rat
Svi, ljudi na internetu, stručnjaci i političari na TV-u, demonstranti širom europskih gradova, jasno su dali do znanja da smatraju sve nas odgovornima za Putinove postupke. Jasno su nam dali do znanja kako vjeruju da mi imamo moć da ovo zaustavimo i da ne radimo ništa. Čak je i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski izrazio sličan sentiment: “Žele li Rusi rat? Ja bih zaista volio odgovoriti na ovo pitanje, ali to ovisi o vama, građani Ruske Federacije“, kazao je on u hvaljenom govoru, potičući nas da protestiramo protiv invazije.
Istina je da velika većina Rusa ne želi ovaj rat. Ne želimo nikakav rat. Strahovali smo kada su snage Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO) umarširale u Kazahstan ove zime. Odahnuli smo s olakšanjem kada, usprkos svemu, Putin nije poslao trupe u Bjelorusiju tijekom nemira 2020. godine.
Za mnoge je to možda iznenađujuće, ali Rusi su poslušali poziv Zelenskog na proteste. Ljudi su izašli na ulice Moskve, Sankt Petersburga i više od 40 drugih ruskih gradova kako bi rekli Putinu i njegovom režimu da ruski narod ne želi ovaj rat. Učinili smo to iako dobro znamo da bismo se mogli suočiti s proizvoljnim pritvorom, policijskom brutalnošću ili nečim gorim od tog. I tako je i bilo. Više od 1.800 demonstranata uhapšeno je za 24 sata. Neki će uskoro biti oslobođeni, nakon što su platili kaznu. Mnogi drugi će provesti najmanje nekoliko sedmica iza rešetaka. Ali, izašli smo na ulice svjesni ovih rizika. Željeli smo pokazati svijetu da nas ovaj režim ne predstavlja.
Ne mogu odagnati osjećaj srama
Ne mogu zamisliti kako se Ukrajinci osjećaju danas. Jer, ne znam kakav je osjećaj probuditi se uz zvuke sirena, skrivati se u metro stanicama, u strahu da će sljedeća granata pogoditi vaš stan. Ali, dijelim njihov bijes, njihovo gnušanje i mržnju. Znam da mnogi Rusi osjećaju isto što i ja. Odvratno je napasti miroljubivu državu – nema te lekcije iz historije koja bi to mogla opravdati. Muka mi je od tog što su naše bratske nacije zavađene. Mrzim to što će moja prelijepa zemlja, puna pametnih i sjajnih ljudi, biti zauvijek ukaljana neoprostivim postupcima vlade.
Danas smo mi, Rusi koji ne želimo ovaj rat, solidarni s našim ukrajinskim braćom i sestrama. Razumijemo ljutnju svijeta usmjerenu na našu vladu. Ali, samo želimo da se ljudi, koji se s pravom ljute na rusku vladu, ne ljute i na nas. I mi patimo zbog ovog rata; i mi smo žrtve ovog sve više totalitarnog režima. Ipak, ne mogu odagnati osjećaj srama. Dakle, konačno znam odgovor na pitanje koje mi je na umu tako dugo. Žao mi je. Žao mi je što sam Ruskinja.
